WTC Komuna

nedjelja, 01.06.2008.

Domoljublje: Prijetnja slobodi

Što je domoljublje? Je li to ljubav prema rodnom mjestu, mjestu sjećanja na djetinjstvo, mjestu nada, snova htjenja? Je li to mjesto na kojemu bismo, dječjom naivnošću, gledali oblake što plove i pitali se zašto i mi ne možemo tako brzo trčati? Mjesto na kojemu ćemo izbrojati milijune iskričavih zvijezda, sa strahom da nije svaka od njih neko „moguće oko“, koje prodire u dubine naše male duše? Je li to mjesto na kojemu bi čovjek slušao glazbu ptica i čeznuo da ima krila pa da leti, poput njih, u daleke zemlje? Ili je to mjesto na kojemu bismo sjedili u majčinom krilu, ushićeni čudesnim bajkama o velikim djelima i pobjedama. Ukratko, je li to ljubav prema komadiću zemlje, čiji je svaki pedalj ugodno i dragocjeno sjećanje na sretno, veselo i zaigrano djetinjstvo?
Ako je to domoljublje, malo bi se nas danas nazvalo domoljubima, jer se mjesto igre pretvorilo u tvornicu, prometnicu, supermarket*, dok zaglušujući zvukovi strojeva zamjenjuju glazbu ptica. Niti više možemo čuti priče o velikim djelima, jer su priče koje nam naše majke danas pripovijedaju priče o tuzi, suzama i jadu.

Što je onda domoljublje? Lav Nikolajevič Tolstoj definira domoljublje kao načelo koje će opravdati pripremu velikog broja ubojica; kao posao koji treba bolju opremu za izvedbu ubojstva nego za proizvodnju stvari koje su za život potrebne poput cipela, odjeće i kuća; kao posao koji jamči bolji prihod i veću slavu nego posao prosječnog radnika.[…] Gustave Herve smatra domoljublje kao praznovjerje umjetno stvoreno i održava se mrežom laži i krivotvorina; praznovjerje koje čovjeku oduzima njegovu aroganciju i samoljublje.
Doista, samoljublje, arogancija i egoizam bitni su elementi domoljublja. Da to ilustriram! Domoljublje pretpostavlja da je naša zemaljska kugla podijeljena na male točke, a svaka je okružena željeznom ogradom. Oni koji su bili sretni pa su se rodili na nekoj određenoj točki, smatraju sebe boljima, plemenitijima, većima, pametnijima od živih bića koja nastanjuju bilo koju drugu točku. Zato je dužnost svakoga tko živi na toj izabranoj točki da se bori, ubija i umre u pokušaju da nametne svoju nadmoć svima drugima.
Stanovnici drugih točaka razmišljaju slično, naravno, s ishodom da je, od ranog djetinjstva, dječji um zatrovan jezovitim pričama o Nijemcima, Talijanima, Srbima*, Rusima itd. Kad dijete odraste, posve je prožeto vjerovanjem da ga je sam Bog izabrao da brani svoju zemlju od napada ili najezde svakoga stranca. Zbog tog razloga vapimo za vojskom i savezima*, za još više bojnih strojeva i oružja*. Sve se to plaća novcem oduzetim od radničke klase, jer domoljublju ne pridonose bogati.[…] Domoljublje nije za one koji predstavljaju bogatstvo i moć. Ono je dovoljno dobro za narod. Fridrik Veliki, najbolji Voltaireov prijatelj je rekao: „Religija je laž, ali se mora održati zbog masa.“
[…]
Nepodnošljiv trošak u koje domoljublje vodi morao bi biti dovoljan da izliječi od te bolesti čovjeka čak i prosječne inteligencije. A ipak domoljublje zahtjeva još više. Ljudi su prisiljeni biti domoljubni i za taj luksuz plaćati, ne samo podupirući svoje “branitelje“, nego i žrtvujući vlastitu djecu. Domoljublje zahtjeva odanost zastavi, koja znači pokornost i spremnost da se ubije oca, majku, brata, sestru.
Uobičajena je tvrdnja da trebamo stalnu vojsku da zaštiti zemlju od tuđinskih napada. Svaki mudar muškarac/žena zna, ipak, da je to mit koji se održava da se u ljude unese strah i prisili ih na glupost. Svjetske vlade, budući da znaju poznaju međusobne interese, ne napadaju jedne druge. Naučile su da mogu više dobiti međusobnom abitražom nego ratom i osvajanjem. Doista, Carlyle je rekao: „Rat je svađa dvojice lopova koji su odveć kukavice da bi vodili vlastite bitke; zbog toga oni uzmu mladiće iz ovoga i onoga sela, obuku ih u uniforme, opreme ih puškama i puste ih poput divljih zvijeri jedne na druge.“

[…)
Sile koje su stoljećima porobljavale mase dobro su proučile njihovu psihologiju. One znaju da je narod općenito poput djece čiji se očaj, tuga i suze mogu pretvoriti u sreću malom igračkom. I što je sjajnija igračka, što su boje veselije, više će se svidjeti djetetu – milijunskoj naciji.
Vojska, zrakoplovstvo* i mornarica predstavljaju igračke za narod. Da bi postale privlačnije i prihvatljivije, troše se stotine tisuća* dolara na pokazivanje tih igračaka.
[…]
Predivna stvar za sjećanje zar ne? Oružje za civilizirano klanje. Ako se um djeteta mora trovati takvim sjećanjima, kakve onda ima nade za istinsko ostvarenje ljudskoga pobratimstva?
[…]
Takva je logika domoljublja.
Razmotrimo li loše posljedice, koje domoljublje u sebi nosi, za prosječnoga čovjeka, ustanovit ćemo da su one ništa u usporedbi s uvredom i štetom koje domoljublje natovaruje na samoga vojnika – tu jadnu, zavedenu žrtvu praznovjerja i neznanja. Što za njega – spasitelja svoje zemlje, zaštitnika svojega naroda – domoljublje čuva u svojoj zalihi? Život robovske pokornosti, poroka i izopačenosti tijekom mira; život opasnosti, izlaganja i smrti tijekom rata.
[…]
U školama je već počelo. Očito se vlada drži jezuitskog shvaćanja, „Daj mi um djeteta, i oblikovat ću čovjeka“. Djeca uče vojnu taktiku, o slavi vojnih postignuća koja se uzdiže u nastavnim programima i tako se mladi umovi izopačuju da bi koristili vladi. Nadalje, mladost ove države poziva se na svjetlucavim posterima da se pridruže vojsci i mornarici. “Dobra prilika da vidite svijet!“, viče vladin reklamer. Tako se nevini dječaci moralno opijaju domoljubljem, a vojni Moloh pobjednički korača državom…


• - pojedine riječi/rečenice prilagođene su prostoru i vremenu u kojemu se nalazimo
• […] – pojedini ulomci/rečenice zbog starosti izvorno napisanog teksta, mogu se teže primijeniti današnjoj političkoj i društvenoj situaciji pa su radi lakšeg snalaženja izostavljene

Emma Goldman - Anarchism and Other Essays, 1910.
Emma Goldman – Anarhizam i drugi ogledi, Zagreb:DAF,2001.
- 15:16 - Komentari (20) - Isprintaj - #