WTC Komuna

nedjelja, 10.02.2008.

Steppenwolf

Harry se nalazi sa svojom prijateljicom Herminom u jednoj kavani. Ona mu pokazuje jedan novinski članak u kojem se spominje Harry. U članku je napisana snažna kritika napisana od strane samog urednika u kojoj se Harryja optužuje za izdaju vlastitog naroda zbog svojih antiratnih stajališta. Opisan je kao štetočina i bezavičajno stvorenje koje šteti državi i cjelim slobodnim svijetu...
Hermina pita dali ga ljute osude upućene od strane predstavnika naroda:
-Ne, ne ljute me, odavno sam na to navikao. Nekoliko puta sam iskazao svoje mišljenje kako svaki narod, pa i svaki pojedinac, umjesto da se uljuljkuje uz lažna politička "pitanja krivnje", mora u sebi samom istražiti koliko je sukrivac za rat i svu ostalu bijedu svijeta zbog vlastitih grešaka, propusta i zlih navika, te kako je to jedini put da se možda izbjegne sljedeći rat. To mi ne praštaju, jer oni su, dakako, posve nedužni; car, generali, veliki industrijalci, političari, novine - nitko nema ni najmanju stvar koju bi sebi predbacio, nitko nema nikakve krivice! Moglo bi se pomisliti kako je sve divno na svijetu, samo što deseci milijuna ubijenih ljudi leže pod zemljom. I vidiš, Hermina, ako me takvi pogrdni članci više ne mogu naljutiti, ponekad me ipak rastuže. Dvije trećine mojih zemljaka čitaju tu vrstu novina, svakog jutra i večeri čitaju takve glasove, svakog dana bivaju obrađivani, opominjani, huškani, postaju nezadovoljni i ljutiti, a cilj i kraj svemu tome je opet rat, sljedeći rat, onaj što dolazi, koji će biti još gori nego što je bio ovaj. Sve je to jasno i jednostavno, svaki bi čovjek to mogao shvatiti, mogao bi samo jedan jedini sat razmišljanja doći do istog zaključka. Ali nitko to neće, nitko ne želi izbjeći sljedeći rat, nitko ne želi sebe i svoju djecu poštedjeti sljedećeg milijunskog klanja. Jedan sat misliti, neko se vrijeme okrenuti sebi i zapitati se, koliko smo sami pridonijeli neredu i zlu na svijetu i sudjelovali u krivici - vidiš, to nitko ne želi! I tako će se, dakle, nastaviti, i iz dana u dan mnogo tisuća ljudi revno priprema sljedeći rat. Mene je, otkako to znam, to paraliziralo i dovelo do očaja, za mene više nema „domovine“ ni ideala, sve je to puka dekoracija za gospodu koja pripremaju sljedeće klanje. Nema smisla bilo što čovječno misliti, reći, pisati, nema smisla pokretati dobre misli u vlastitoj glavi – na dvoje, troje ljudi, koji to čine, iz dana u dan dolazi na tisuće novina, časopisa, govora, javnih i tajnih zasjedanja, gdje svi teže za suprotnim, pa to i postižu.
Treba li, dakle, da sve odbacimo, da se odreknemo duha, svake težnje, svakolike čovječnosti, da pustimo da častohleplje i novac i dalje upravljaju pa da uz čašu piva čekamo iduću mobilizaciju?
Image Hosted by ImageShack.us

- 17:45 - Komentari (15) - Isprintaj - #